Imao je jednog sina koji se zvao Čen, i koji mu je bio sve na svijetu. U zemlji Ind žijveše jedan poznati car kome žena rodi samo jednu kćerku, a kojoj dadoše ime Gan. Prije nego što će umrijeti djevojčin otac, zamoli drugog cara da svojoj kući povede Ganu i da odrasta pored njegovog sina, jer će kod njih brzo početi veliki rat. Kad pogibe djevojčin otac, njoj je bilo sedam godina. Kad prođe osam godina, Čen htjede da je uzme sebi za ženu. Svi Romi koji su bili oko njega, mislili su da je ona njegova sestra, tako da nisu htjeli da do ovoga dođe i zatražiše od njega da napusti njihovu zemlju, da ne bi Romima doneo nesreću, kao što se desila njihovim komšijama.    

        Oni koji su znali da Čen i Gan nisu brat i sestra bili su za njihov brak, dok drugi koji nisu znali za ovo, nisu ih mogli pogledati očima. Na kraju krajeva, probleme je pravio i plemenski vrač koji je vračao i liječio bolesne. Sanjao je, da ako se Čen oženi sa Ganom, svi će oni biti spaljeni i ubijeni od vojske koja će biti poslata od samog Boga.

     Kad vidješe Romi da više nejma zajedničkog života među njima, jedne zime se podijele, tako da se Čen sa svojom ženom i Romima koji su ga poštovali, krene u drugu zemlju. Oni koji nisu hteli, ostadoše u zemlji Ind. Kad Čen krene na put, vrač ga prokune da hiljadu godina luta svetom, nikad dva puta da spava na jedno mjesto, kao ni da se dva puta napije vode sa istog izvora.    

        Kako je prošlo hiljadu godina od kada je Čen napustio Indiju, nekako, kao de se prekinulo proklestvo, tako da današnji Romi više ne lutaju po svijetu, no imaju svoje kuće u kojima mogu noćiti kad i koliko hoće. Imaju i bunare iz kojih uzimaju vodu kad im se prohte. Teškoću predstavlja što se Romi ne vratiše u Ind, u zemlju svojih predaka